Tko su naši uzori?

Sjećam se vremena kad je moj otac, inače pripadnik srednje radničke klase, bio predsjednik sindikata u firmi gdje je radio. Bila sam jako ponosna na njega. Važniji je bio od samog direktora, jer je odgovorno, nepristrano, pravedno zastupao glas  tisuće djelatnika, a to je nekad bila snaga, jer tko je radio, privređivao i gradio državu, država je bila njegova. Istim primjerom sam i ja 12 godina bila predsjednik svog razreda, osnovne škole i gimnazije. I ja sam odgovorno, ponosno i nepristrano bila glas 35 i kasnije 45 mojih razrednih prijatelja. Naš razrednik je bio ponosan na nas, a mi smo se trudili biti najbolji razred u školi. I bili smo, jer kad bi netko nepravedno  pokazao na nekog od nas, on je strogo odgovarao: Ne dirajte moje cure! Kad bi nas korio, to je radio neposredno, u krugu razreda. I mi smo znali da je imao povjerenje koje smo trebali svakodnevno opravdavati svojim zalaganjem, ponašanjem i odnosu prema nastavi, školi i zajednici. Zadnju godinu gimnazije, razrednik je trebao otići na neko doškolovanje. Mi nismo htjeli drugog razrednika, obećali smo da će predsjednik razredne zajednice  preuzeti njegove obveze, a da će se ostali učenici truditi da se uopće ne primijeti da nemamo razrednika. I tako je i bilo. Ostale razrednice su htjele srušiti naš primat „najboljeg razreda“, ali nismo se dale. Borila sam se za svaku od njih, i za sve nas zajedno. To je bila moja obveza, moja odgovornost, moja misija. One su me izabrale, ja predstavljam njihov glas, ja zastupam njihova prava. Sjećam se kako me je ta uloga doživotno obilježila, usadila je u meni taj osjećaj pripadnosti, pravednosti, odgovornosti… morala sam biti uzor svih njih.

A tko su sad naši uzori, dali bi netko hteo biti poput Milanovića, Sanadera, Karamarka?!

Zašto se svaku večer, iznova pitamo tko je ove ljude postavio da nas vode, da nam budu uzori?!Jesmo li svi mi odgovorni za pojavu njihovih lica na našim tv-ekranima, imamo li  svi mi neku odgovornost za naše živote i budućnost naše djece ili  nam to netko drugi diktira? Ako želimo prepustiti svoj život u tuđim rukama, to je naša stvar nihilizma, neodgovornosti, lijenosti, ali nipošto ne smijemo to dopustiti sa životima svoje djece. U tom slučaju smo mi i jedino mi odgovorni, bez izgovora. Zašto uopće dozvoljavamo da nas mediji truju beznađem, prljavim rubljem „odabranih“ , moralnih katastrofa i etičkog kolapsa?! Zašto nije na udarnom mjestu na naslovnici bila vijest o liječnici koja je spasila ljudski život, nego “rekla–kazala” Linić vs. Milanović?

Ljudi moji, hoće li nas mržnja i žuto-sivi tonovi naše sadašnjosti  nadahnuti da budemo bolji ljudi?!Čitajmo marginalne vijesti o dobroti, o ljubavi, o naučnim dostignućima, o napretku naše civilizacije, ne dozvolimo da nas vrate u pećine i da se drvom i kamenjem poubijamo. Priroda nam svakog dana pokazuje da to može učiniti i brže i lakše i mimo nas. Nije sramota biti dobar, lijep, zdrav, plemenit, sjetimo se naših pravih vrijednosti i počnimo ih živjeti. I neka nam priroda bude jedini uzor!