NOVE KRIMI-PRIPOVIJETKE NA AUTOLINK.COM.HR

Nova rubrika na Autolink.com.hr posvećena je zanimljivim kriminalističkim pripovijetkama o slučajevima pronicljivog pisca i detektiva-amatera, Helmuta Freunda. Premda se u poznim godinama povukao iz javnosti preseljenjem u elitnu gradsku četvrt poznatu po mirnom životu i šumovitim brežuljcima, njegova svakodnevica sve je, samo ne dosadna.

U drugom nastavku prve pripovijetke (čiji prvi dio možete pročitati na linku Prvi slučaj Helmuta Freunda: Oteta zbog safira (1. dio)) doznajte kako je spasio indijsku princezu i spriječio međunarodni incident…

* * *

Gledali su kroz uske procjepe između dasaka. Odozgo se vidjela mračna sobica, prazna ostava koju očito nitko nije dugo koristio, no ipak je bila opremljena nekolicinom osnovnih komada namještaja: uz jedan od vlažnih hladnih zidova bio je poredan par sučelice postavljenih masivnih drvenih stolaca, u uglu dvaju susjednih zidova bio je smješten stolić. Bio je prekriven bijelom krpom na kojoj se nalazio staklen vrč pun vode i plavi lonac zatvoren poklopcem.

Na jednom stolcu sjedila je sitna žena tamne puti (poput Vidvana) i duge crne kose. Lice joj se odozgo nije moglo vidjeti jer je žena zaspala pa joj je glava klonula na rame. Odjevena u neku skupu tkaninu, nakratko se uspravila u stolcu i namjestila srebren broš. U stolcu nasuprot njoj sjedio je ćelav muškarac, s tek pokojim vlasima kose oko ušiju, u tamnoplavoj košulji i podjednako tamnim hlačama.

Vidvan je pogledao Helmuta nekim značajnim pogledom, i na taj znak Helmut i Vidvan ustali su i pažljivo se odmaknuli, pazeći da daske ne škripe dok se sporo udaljavaju.

-Njezina Visost je ondje! –Reče Vidvan naglas kada je s Helmutom ušao u otmjen salon neke kavane kako ih nitko ne bi čuo. Da se radi o nekoj drugoj prilici, Helmutu bi bilo najljepše kad bi utonuo u udoban stolac i naručio šalicu čaja, no bilo je jasno da se mora djelovati odmah.

-Doista? Pa što bi princeza radila u onoj mračnoj hladnoj sobi? I tko je onaj do nje?

-Ne znam, ništa ne znam!

-Dakle, princeza je oteta! –Zaključi Helmut.

-Da! Vjerojatno kako bi odala gdje su safiri! Odmah ću nazvati rezidenciju! –Reče Vidvan, odmah tražeći svoj telefon.

-Ne zovite rezidenciju! Došla bi cijela vojska policajaca i nastala bi velika pomutnja. Na kraju bi Njezina Visost vjerojatno završila mrtva u Hilmteichu!

-No otmičari ne bi profitirali od toga?

-U svakom slučaju, ne bi se morali zamarati još i princezom tijekom bijega.

-Da, u pravu ste… Dakle, što nam je činiti?

-Ne znam, Vidvan… Princeza sada spava. Sada ionako ne bi mogla reći gdje su safiri, pogotovo ako je otmičar ne želi probuditi i odmah je natjerati da progovori. A tada bi, pretpostavljam, vikala glasno kako bi privukla pozornost. To se otmičaru ne bi dopalo.

-Da. Dok Visost spava, nije u opasnosti. No kada se probudi…

-Tada će već biti spašena.

-Obaćavate?

-Obećavam.

-U redu. Što predlažete, Helmute?

Helmut se ogledao po salonu. Vidio je mladog konobara kako besposleno hoda salonom. Otputio se do njega, no ovaj ga nije primijetio.

-Dobar dan, gospodine! –Reče Helmut istim onim glasom kojim ga je pozdravio Vidvan prije no što su se upoznali.

Konobar se okrene Helmutu:

-Dobar dan. Što želite naručiti, gospodine?

-Ništa, hvala lijepa. No, imamo jedan problem.

-Da? A koji to, gospodine?

-Bismo li mogli o tome u nekom uredu, primjerice? Znate, riječ je o vrlo delikatnom pitanju…

-Svakako. Gospodin je s vama? –Reče konobar, isprva se nećkajući, i pogleda Vidvana.

-Da.

-U redu, onda me slijedite, molim vas.

Konobar ih je poveo kroz jedan hodnik u skromno namještenu kuhinju za poslugu, u sredini koje je bio smješten jedan stol okružen sa četiri stolca. Konobar im da znak da sjednu.

-Dakle, gospodo?

-Vidite, o ovome ne govorite nikome. U redu?

-Ukoliko to zahtijevate, u redu.

I Vidvan i Helmut su mu se najprije predstavili, a potom je Helmut, kojemu je Vidvan to prepustio jer bolje zna njemački jezik, sve objasnio konobaru, dakako, u kratkim crtama, da ne bi gubili vrijeme. Doznali su da je konobar radio kao zaštitar banke koja je nedavno propala. U međuvremenu su obavijestili vlasnika kavane, veleposlanstvo Indije i narednika najbliže policijske postaje, uz objašnjenje da je riječ o slučaju koji mora biti riješen uz najveću diskreciju, pa je bolje da pričekaju i zasada ništa ne poduzimaju. Nakon desetak minuta konobar je, loše hineći ravnodušnost, pristao dati Helmutu i Vidvanu ključ one sobe u kojoj je zaključana princeza. Opremio ih je i onim najopasnijim sredstvima koje je mogao naći – dvjema starim lovačkim puškama s izrezbarenom drškom (iz izložbene vitrine lovačkog restorana) i trima podužim kuhinjskim noževima – za konobara, Helmuta i Vidvana po jedan. Uz one noževe doimali su se opasnima, premda su im noževi služili samo kako bi uplašili otmičara. U njegovoj blizini nisu vidjeli ništa čime bi ih se riješio. Ipak su imali na umu, da otmičar ima nešto takvo, samo to drži podalje: na drugom kraju sobe, primjerice. No pretpostavljali su, da kada bi njih trojica banula u onu sobu, ionako bi se otmičar uspaničio i u trenu zaboravio ono čime se brani. Zbog toga bi Vidvan, Helmut i konobar ipak bili nekoliko trenutaka u prednosti: baš koliko je dovoljno da se Njezina Visost izbavi odatle i odvede u rezidenciju, pa odatle u Indiju.

Više nisu imali vremena za razmišljanje. Znali su to. Prošlo je svega petnaestak minuta otkad su Helmut i Vidvan ugledali princezu i njezina otmičara u onoj skrivenoj i zaboravljenoj ostavi, i bili su gotovo sigurni da se još uvijek nije probudila.

Izašli su iz salona i tihim, gotovo nečujnim koracima krenuli prema sobici. Dok su silazili stubištem prema sobici, bojali su se da otmičar ne čuje tiho škripanje stepenica. Uspjeli su se približiti sobici, koja je od njih sada bila udaljena jedva desetak koraka.

Kroz procjep na vratima Helmut je vidio da Njezina Visost još uvijek spava. Kraj nje otmičar više nije sjedio: užurbano je hodao sobom.

Konobar ih je poveo stubama do još jednog odmorišta. Ovaj je bio bliži vratima, koja su bila iznutra zatvorena.

Bilo je nemoguće otključati vrata. Vidvan je uhvatio kvaku i pokušao je otvoriti.

Začuli su se koraci. Koraci koji su se približavali vratima. Odjednom se više nisu čuli. Uslijedila je kratka stanka, tišina.

-Arnolde, ti si? -Oprezno je prošaptao tihi, jedva čujni glas.

Vidvanu nije ostala druga mogućnost.

-Da! –Rekao je ispod glasa, u potpunosti zatomivši svoj istočnjački naglasak.

Opet nastupi kratka stanka. Potom zvuk otključavanja. No otmičar nije otvorio vrata. Umjesto toga, iznova se čulo koračanje otmičara unatrag.

Iznenada se čuo još jedan zvuk. Zvuk sličan tihom zijevanju. I zvuk škripanja stolca dok je netko ustajao iz njega.

-Tiše! –Reče glas otmičara.

-Što? –Neki sneni, viši glas.

-Tiše! Sjedi!

Više se ništa nije čulo.

-Arnolde, uđi!

Helmut, Vidvan i konobar našli su se u neugodnoj situaciji. Kada bi otvorili vrata, otmičar bi ih odmah spazio, a pošto je bio na drugoj strani sobe, imao bi više prostora i prilika da ih se riješi, ili da pobjegne. No ipak su našli rješenje.

-Ne mogu otvoriti vrata, ozlijedio sam ruku!

-A druga ruka?

-U drugoj ruci nosim nešto hrane!

Otmičar nije dvojio. Približio se i oprezno otvorio vrata, koraknuvši unazad kad je otkočio pištolj.

Helmut, koji je stajao odmah do vrata, gurnuo je otmičara u stranu čim je otvorio. Otmičar je pao na stolac u blizini, a iz pištolja je slučajno ispalio metak u daščani krov.

Ona trojica upala su u sobu, a Vidvan je povikao:

-Brzo! Dođite!

Princeza je pokušala ustati, no otmičar se brzo snašao: uspravio se i ponovno se domogao svog pištolja, koji je pao na pod pošto je iz njega ispaljen metak. Iza stolca Njezine Visosti dotrčao je konobar.

-Uza zid! –Povikao je. Princeza Ahalya izmaknula se otmičaru. On je ispucao nekoliko metaka na naslon prevrnute stolice, koja je princezi poslužila kao zaklon.

Helmut, Vidvan i konobar su s princezom istrčali iz sobe i zaključali ju izvana. U hodniku ispred sobice ugledali su desetak naoružanih specijalaca, koji su se upravo spremali uključiti se u akciju.

***

Pošto je stigla, policija je napravila samo ono što je bilo potrebno da otmičari odu u zatvor. Osim toga, indijsko veleposlanstvo hitnim je zrakoplovom maharadžu i njegovu suprugu, a i one safire zbog kojih je sve počelo, poslalo u Indiju.

Gospodin Helmut Freund uskoro se vratio u svoj topli stan. Pošto je sjeo za stol, očekivao je škampe, no Astrid mu je poslužila glave škampa, a zatke je bacila, unatoč receptu kojeg se trebala strogo pridržavati. Zato se Freund nije previše razbjesnio: tek onoliko, koliko je potrebno da otpusti Astrid, koja je već idućeg dana napustila Helmutov stan.

U IDUĆEM NASTAVKU: Drugi slučaj Helmuta Freunda: Tko je trovač? (1. dio)