NOVE KRIMI-PRIPOVIJETKE NA AUTOLINK.COM.HR

Nova rubrika na Autolink.com.hr posvećena je zanimljivim kriminalističkim pripovijetkama o slučajevima pronicljivog pisca i detektiva-amatera, Helmuta Freunda. Premda se u poznim godinama povukao iz javnosti preseljenjem u elitnu gradsku četvrt poznatu po mirnom životu i šumovitim brežuljcima, njegova svakodnevica sve je, samo ne dosadna.

U prvom nastavku prve pripovijetke doznajte kako je spasio indijsku princezu i spriječio međunarodni incident…

* * *

Helmut nije bio osobito velik ljubitelj dugih šetnji, no uslijed većinom hladnih i kišnih dana jednostavno nije imao volje da ostane u stanu, i stoga se ostavio kuhanja po talijanskim receptima (što je prepustio Astrid, ne znajući da ona nije u stanju zadak škampi odvojiti od njihovog tijela), odjenuo kaput i uzeo štap s drškom od bjelokosti, i krenuo sporim korakom prema šetnici na obali malog jezera Hilmteicha.

Katkad bi mu pogled pao na stoliće u unutrašnjosti nekog salona, i poželio je da zađe u neku od otmjenih kavana na čaj, no tu zamisao uskoro je smetnuo s uma sjetivši se da mu je liječnik rekao da se „u poznoj dobi kreće što više“, no to mu je bila odviše mrska uputa za zdrav život. Draža mu je bila zapovijed doktora Archeisa da jede mediteransku hranu s mnogo maslinova ulja.

Zahladilo je, a Helmut je lijevu ruku stavio u džep. Desnom rukom i dalje je držao štap dobiven kao poklon jednog obožavatelja iz Indije, no štap mu nije doista trebao, nego ga je koristio tek kao puki ukras, modni detalj koji je bio savršeno usklađen s njegovom vanjštinom.

-Dobar dan! –Čuo je kako do njega dopire nečiji pozdrav, koji ga je prenuo iz razmišljanja o svrsi štapa.

Helmut nije znao tko mu je uputio pozdrav. Stoga je nakratko zastao, malo se uspravio kako bi se pričinio višim, okrenuo se žustro na peti (pri čemu se okliznuo i zamalo pao) i pogledao oko sebe ne bi li spazio onog tko ga je pozdravio. Ne ugledavši nikoga, produžio je prema stepenicama koje su gornji dio šetnice povezivale s jednim plutajućim drvenim platoom u razini vode, spustio se na plato i koraknuo bliže k labudovima, pazeći da ne padne u vodu zajedno sa svojim štapom s drškom od bjelokosti.

Uto je čuo nečije žurne korake kako se stepenicama spuštaju do njega. To ga je omelo u proučavanju labudova i njihovog držanja, i okrenuo se brzo prema pridošlici kako bi ga opomenuo da od gospodina Freunda ne tjera labudove, koji su upravo bili na putu prema njemu, ili možda ipak prema korici kruha koju je Helmut nehotice zgazio čizmom.

Ugledao je mršavog, tamnoputog čovjeka starog kojih tridesetpet godina, kose crne poput katrana nad kojom se nadvio crni šešir sa satenskom vrpcom, i sitnih sivih očiju pritisnutih teškim kapcima. Bio je ukusno odjeven u vjerojatno skupo crno odijelo upotpunjeno tamnomodrom prugastom kravatom čiji je donji dio bio sakriven sakoom. Gospodina Freunda čovjek je podsjećao na Indijca ili Turčina. Oduvijek se htio približiti egzotičnim ljudima i kulturama – stoga je htio otputovati u Indiju ili Tursku, no ovaj čovjek svojom iznenađujućom pojavom odgovorio ga je od toga: čemu putovati daleko kad su svi tako blizu?

-Gospodine! –Poviče čovjek na pomalo lošem njemačkom.

-Molim?

-Gospodine! –Poviče čovjek još jednom, vjerojatno misleći da ga gospodin Freund prvi put nije čuo.

-Molim?! –Ponovi Helmut, ovaj put već pomalo razdraženo. Pogled mu je zastao na sjajnom šeširu tajanstvenog gospodina.

-Nadam se da vas ne ometam-reče Indijac, skidajući šešir sa glave.

-Nikako-reče Helmut, blagonaklono se osmjehne i priđe bliže gostu.

-Dobar dan. Ime mi je Vidvan.

-Drago mi je, Herr Vidvan. Ja sam Helmut. Helmut Freund.

-U redu, Helmute. Znate li gdje je indijsko veleposlanstvo?

-Žalim, ne znam.

-A gdje je policija?

-Ne znam ni to. – Indijac je odjednom izgledao snuždeno. – No možda vam ja mogu nekako pomoći… – Tamnoputi gospodin sumnjičavo je pogledao Helmuta.

-Doista?

-Da.

-Ne znam mogu li vam vjerovati… Znate, riječ je o vrlo delikatnoj situaciji…

-Dakako da možete. Nekad sam bio tajnik detektivskog ureda Franken und Walder u Beču-reče Helmut i potraži u svojoj lisnici posjetnicu detektivskog ureda u kojem je nekada bio tajnik. Pošto je Helmutova posjetnica uvjerila Vidvana u njegovu diskreciju, nastavio je svoje izlaganje.

-Doista… Pa, gospodine, supruga posljednjeg potomka Njegove Visosti maharadže Ranjita Singha možda je u velikoj opasnosti…

Helmut Freund odjednom se zbunio.

Iako mu se činilo da je jednom već čuo ime maharadže Ranjita Singha, još uvijek nije mu bilo jasno odakle mu je to poznato. No nije mu to bilo od tolike važnosti.

-Čija supruga, molim vas?

-Molim vas, Helmute, dajte mi svoju časnu riječ da ovo nećete nikome reći. Posrijedi je, kao što rekoh, vrlo delikatna situacija…

-Dajem vam svoju riječ, gospodine.

-U redu onda. Nadam se da ste pošten čovjek. Dakle, supruga Njegove Visosti, princeza Ahalya, jučer je tajno došla u Graz s princem kako bi preuzela neke safire koji su za vrijeme pada dinastije hitno zrakoplovom poslani u Beč.

-I što se potom dogodilo?

-Pa, pošto je obavljeno sve što se trebalo učiniti, princ i princeza namjeravali su se prvim zrakoplovom vratiti u Bombaj… Ovo vam sve govorim samo zato što ste, odsad do povratka Njihovih Visosti, i vi upleteni u sve ovo, i pristali ste da vas, Helmute, pratim kamo god idete. Ukoliko nekome kažete ovo što vam ja kažem, budite sigurni da ćete, hitnom odlukom indijskog veleposlanstva, smjesta biti deportirani u Bombaj – dramatično reče Vidvan, i potom nastavi – …dakle, princ i princeza namjeravali su se vratiti u Indiju, no Njezino Visočanstvo je nestalo, i samo ostavilo poruku da će se vratiti najkasnije do podneva. No nije se vratila. Njegovo Visočanstvo nije se zabrinulo, jer se princeza ionako nikad nije vraćala u dogovoreno vrijeme… No sada je već – reče Vidvan i pogleda svoj sat – četvrt do jedan, a princeza se još nije vratila u rezidenciju.

-A zašto ste me pitali sve ono o policiji i indijskom veleposlanstvu? Jeste li saznali nešto novo o princezi, gospodine?

-Helmute, – reče Vidvan od srca- ja se u europskim gradovima, ne znam zašto, nikako ne mogu snaći… Ne razlikujem monotone europske ulice. U Parizu i Berlinu jednom sam se zamalo izgubio, tek su me sutradan našli… Uopće ne shvaćam zašto me Njihova Visost vodi kao organizatora, kada se ni sam ne mogu organizirati. Možda kao puku uspomenu na njegovog pokojnog oca, kojem sam također vjerno služio.

-Možda je princeza stvarno u opasnosti-skrenuo je Helmut Vidvanovu pozornost na prijašnju temu.

-Nadam se da nije, Helmute.

Helmut je nešto bolje pogledao Vidvana. Volio je zapažati na ljudima ono što je uvijek bilo beznačajno, a netko bi rekao i da je sitničav: viri li rupčić iz džepa, jesu li cipele prljave. Nije nikad to činio kako bi tražio mane, samo se igrao Herculea Poirota s njegovim „sivim malim stanicama“.

Kod Vidvana Helmutove sive stanice nisu doživjele ništa što bi bilo vrijedno zapažanja: ni rupčić nije virio, ni cipele nisu bile prljave, ni odijelo nije bilo neprikladne veličine; sve je bilo besprijekorno i upravo savršeno – naočit, egzotičan džentlmen u ukusno skrojenom zapadnjačkom odjelu.

-Helmute?

-Molim?

-Koliko je sati?

-Jedan i pet.

-Nazvat ću rezidenciju-reče Vidvan, udalji se i iz džepa izvadi nekakav moderni telefon, jednu od onih tehničkih novotarija bez kojih bi Helmut, kako je mislio, bolje živio.

Vidvan je telefonirao nekoliko minuta udaljen od Helmuta. Helmut je stajao postrance i vrhom čizme crtao zamišljene kružnice na drvenim daskama kojima je bilo obloženo tlo šetnice. Kada je završio s telefoniranjem, približio se Helmutu kako bi ga obavijestio o tome kako stvari stoje:

-Njezina Visost još uvijek se nije vratila u rezidenciju – zagriženo reče Vidvan, i gurne mobitel u džep sakoa – princ je vrlo zabrinut.

-Možda je na putu prema rezidenciji – reče Helmut kako bi Vidvana oslobodio crnih misli već sada.

-Ne, mislim da nije.

-Možda se ipak ništa nije dogodilo… -utješno reče Helmut i korakne naprijed.

Vidvan je izgledao zabrinuto. Hodao je s Helmutom duž šetnice i slušao kako daske škripe pod njihovim koracima. Katkad bi se osvrnuo oko sebe, kao da želi provjeriti slijedi li ih tko, i onda bi se ponovno posvetio slušanju škripanja dasaka.

-Helmute? Jeste li čuli?

-Što to?

-Ono?

-Ne razumijem vas.

-Kao da je netko vikao.

-Nisam ništa čuo.

-Vjerojatno mi se pričinilo…

Baš kad se propitkivao izdaje li i njega, oštroumnog Indijca sasvim solidnog pamćenja, opet um, doista je netko povikao. Ovoga puta to je čuo i Helmut.

-Nije.

-Molim?

-Nije vam se pričinilo. Netko je povikao.

I opet se začuo onaj glasan vrisak. Svaki put tiše nego prije. Sve dok glas nije zamro.

-Sada jesam čuo.

-I ja.

Helmut je postao opsjednut onom vikom, premda se više nije čula. Mislio je da bi to trebao biti glas neke žene, jer muškarac ne bi mogao imati toliko visok glas.

Tu viku nije bilo moguće pretočiti u riječi – tek glasni, neartikulirani uzvici.  Neki glasovi koji ne govore i ne znače ništa. A opet su ih obojicu toliko zaokupljali da ni jedan ni drugi nije mogao misliti ni na što drugo.

Zaustavili su se. Stajali su mirno i imali samo jedan cilj: čuti odakle dopiru glasovi. Po svemu sudeći, dopirali su do njih odozdo. Ispod drvenih dasaka kojima je pokriveno tlo šetnice. Vratili su se ondje, gdje su ih i prvi put čuli. Sada su se ondje čuli samo potmuli zvuci tupih udaraca. Helmut se sagnuo do drvenih dasaka. Vidvan je polagano, uz tiho škripanje, podignuo kraj jedne daske.

Hilmteich 2

U IDUĆEM NASTAVKU: Prvi slučaj Helmuta Freunda: Oteta zbog safira (2. dio)