Upravo na dan 28. lipnja 1914. godine, dakle, prije točno sto godina, u atentatu u Sarajevu ubijeni su prijestolonasljednik Austro-Ugarske Monarhije, nadvojvoda Franjo Ferdinand (njem. Franz Ferdinand), te njegova supruga, nadvojvotkinja Sofija.

Žrtve

Slika: Žrtve Sarajevskog atentata 1914. godine – prijestolonasljednik, nadvojvoda Franjo Ferdinand, i njegova supruga Sofija ubijeni su dana 28. lipnja 1914. prilikom posjeta Sarajevu.

ATENTATORI

Atentat je izvršio Gavrilo Princip, gimnazijalac koji je još od malena bolovao od tuberkuloze, pa je, svjestan o svom lošem zdravstvenom stanju (a i o vjerojatno bliskoj smrti), na sebe preuzeo najveći rizik prilikom organizacije i izvršenja atentata.

Gavrilo Princip

Slika: Gavrilo Princip, izvršitelj Sarajevskog atentata.

U atentatu je sudjelovalo ukupno sedam mladića (Mehmed Mehmedbašić, Vasa Čubrilović, Nedeljko Čabrinović, Danilo Ilić, Cvetko Popović, Gavrilo Princip i Trifko Grabež), od kojih je većina umrla u zatvoru, osim Vase Čubrilovića, koji je umro prirodnom smrću 1990., i Mehmeda Mehmedbašića, koji je nakon atentata prebjegao u Crnu Goru, a umro je tijekom Drugog svjetskog rata zbog mučenja u zatvoru koje su nad njim provele ustaše.

Optužnica

Slika: Optužnica sarajevskog Državnog odvjetništva kojima se atentatore tereti za ubojstvo prijestolonasljednika i njegove supruge.

UZROCI ATENTATA

Atentat je organizirala tajna organizacija Mlada Bosna, koja se zalagala za nezavisnost Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske i njeno ujedinjenje sa Srbijom (Bosna i Hercegovina je od Berlinskog kongresa 1878. de facto bila pod austro-ugarskom upravom, a od 1908. i službeno je postala dijelom Austro-Ugarske), a bila je povezana sa srpskom organizacijom Crna ruka, koja je s Mladom Bosnom dijelila iste ciljeve.

Crna ruka

Slika: Pečat tajne organizacije Crna ruka (gornji polukružni natpis: UJEDINJENJE ILI SMRT; donji polukružni natpis: V. C. UPRAVA) na jednom od dokumenata.

Atentatori su smatrali da će se smrću prijestolonasljednika Bosna i Hercegovina osloboditi austro-ugarske vlasti i da će time svi politički problemi u toj siromašnoj zemlji biti riješeni.

UBOJSTVO PRIJESTOLONASLJEDNIKA

Dana 28. lipnja 1914., prijestolonasljednik Franjo Ferdinand i njegova supruga Sofija vozili su se automobilom otvorenog tipa (tj. bez krova, kako bi okupljena gomila lakše vidjela prijestolonasljednika u automobilu) ulicama centra Sarajeva uslijed uspješno izvršenih vojnih vježbi prilikom posjeta Bosni. Svečana povorka sastojala se od tri automobila: u prvom automobilu vozili su se članovi pratnje, u drugom nadvojvoda i njegova supruga, a u trećem barun Merizzi i još neki pratitelji.

Atentatori su još otprije dogovorili lokacije na kojima će biti raspoređeni. Svaki od atentatora dobio je po dvije ručne bombe, jedan pištolj i malu količinu cijanida (u početku je bilo cijanida za samo tri osobe, no potom se broj atentatora povećao pa su doze bile prepolovljene), kako bi počinio samoubojstvo nakon izvršenog atentata (time bi se spriječila moguća izdaja tajnih podataka, a i mučenje atentatora u zatvoru).

Prvi koji je namjeravao odlučno nauditi nadvojvodi bio je Nedeljko Čabrinović, koji je aktivirao i preciznim zamahom bacio bombu na automobil nadvojvode. Međutim, bomba se odbila od automobila i, umjesto nadvojvode, pogodila treći automobil u nizu. Ozlijeđeni su odmah prevezeni u obližnju bolnicu, a nadvojvodin automobil ubrzao je i nastavio prema gradskoj vijećnici, u kojoj ih je dočekao Oskar Potiorek, austro-ugarski guverner Bosne i Hercegovine. U gradskoj vijećnici nadvojvoda je održao bukvicu guverneru Potioreku, nakon čega je izrazio želju da u bolnici posjeti ozlijeđene pripadnike svite. Nadvojvotkinju Sofiju pokušali su nagovoriti da ostane u gradskoj vijećnici do povratka Franje Ferdinanda, no ona je odlučila poći sa suprugom u posjetu žrtvama.

Nedeljko Čabrinović bacio se u Miljacku kako bi se otrovao, no cijanid nije djelovao. Zadao mu je samo želučane tegobe dok su ga izvlačili iz rijeke, a kasnije ga je okupljeni narod zatukao.

Franjo Ferdinand i nadvojvotkinja Sofija automobilom su pošli prema bolnici. U njihovom automobilu sjedio je i Oskar Potiorek, koji je otprije odlučio promijeniti rutu, no o tome nije obavijestio vozača. Kada su krenuli u smjeru bolnice, Potiorek je na jednom raskrižju naložio vozaču da preusmjeri automobil, a vozač je tu naredbu suviše sporo izvršavao. Gavrilo Princip iskoristio je taj trenutak i hitcem iz pištolja najprije je ubio nadvojvodu Franju Ferdinanda pucnjem u vratnu žilu. Drugi hitac kojeg je iz pištolja ispalio bio je namijenjen guverneru Potioreku, no zadesio je nadvojvotkinju Sofiju, koju je pogodio na području trbuha.

Košulja

Slika: Košulja nadvojvode Franje Ferdinanda prilikom atentata. Na desnoj strani uočljiv je prorez uzrokovan metkom iz pištolja Gavrila Principa. Ova košulja danas je izložena u ostakljenoj vitrini Vojnog muzeja u Beču.

Nadvojvodin automobil smjesta je krenuo u bolnicu, i tijekom vožnje su Franjo Ferdinand i Sofija, navodno, još uvijek bili živi. Kad su dovezeni u bolnicu, liječnici su ustvrdili da su besvjesni. Franjo Ferdinand posljednji je put izdahnuo u bolničkom krevetu sarajevske bolnice Konak.

Ubijeni prijestolonasljednik Franjo Ferdinand trebao je, nakon raskošnog sprovoda, biti pokopan na stoljećima starom habsburškom carskom groblju u Beču, a grob njegove supruge Sofije (koja nije bila osobito popularna na dvoru zbog nižeg podrijetla) trebao je biti udaljen od njega. Međutim, Franjo Ferdinand oporukom je odredio da bude pokopan zajedno sa svojom suprugom, no daleko od carske grobnice: njihova zajednička grobnica smještena je u dvorcu Artstetten.

Pogreb       Artstetten 2

Lijevo: Prizor sa sprovoda nadvojvode Franje Ferdinanda; desno: Austrijski dvorac Artstetten, smješten u Alpama, posljednje je počivalište Franje Ferdinanda i nadvojvotkinje Sofije.

Atentatori su uskoro uhićeni, a za ubojstvo su osuđeni tijekom listopada 1914. godine u Okružnom sudu Sarajeva.

POVOD ZA RAT

Austro-Ugarska, u savezu s Njemačkom cara Vilima II. (njem. Wilhelm II.), odavno je namjeravala zaratiti s Kraljevinom Srbijom kako bi ostvarila teritorijalno proširenje na Srbiju, Kosovo i Makedoniju. Obzirom na to da je organizacija Crna ruka, koja je suorganizator atentata, bila povezana s važnim srpskim vojnim krugovima, austro-ugarska vlada iskoristila je Sarajevski atentat kao povod za rat s Kraljevinom Srbijom, smatrajući da Rusija, najvažniji saveznik Srbije, neće moći na vrijeme organizirati mobilizaciju vojne sile. Njemački car Vilim II. obećao je vojnu pomoć Austro-Ugarskoj u slučaju rata, pa je tako Njemačka stala na stranu Austro-Ugarske kao njen najsnažniji saveznik. Njemačka i Austro-Ugarska preferirale su brz i kratak rat kako se Rusija (saveznik Srbije) i ostale članice Antante (Francuska i Engleska) ne bi mogle uplesti u rat. Međutim, moćnici nisu ni slutili da je pred njima najveći rat u dotadašnjoj povijesti, koji će kasnije postati poznat kao Prvi svjetski rat.

Franjo Josip i Vilim II.

Slika: Propagandna karta iz Prvog svjetskog rata s portretima saveznika njemačkog cara Vilima II. (lijevo) i austrijskog cara (tj. ugarskog kralja) Franje Josipa I.